Pjesnik sedme umjetnosti

Nedavno preminuo producent, snimatelj, montažer, scenarist i redatelj Abbas Kiarostami jedan je od najvažnijih, a prema mnogima i najvažniji iranski filmaš svih vremena. Riječ je i o autoru koji je uz Mohsena Makhmalbafa, Jafara Panahija, Majida Majidija i Asghara Farhadija najvažniji za međunarodnu afirmaciju suvremene iranske kinematografije, za njezino pretvaranje u festivalski i širi recepcijski fenomen unatoč domicilnoj cenzuri, političkoj izolaciji te sankcijama kojima su nerijetko izloženi kao i njihova domovina.

Suvremeni iranski film iznimno je potentna i zanimljiva kinematografija, koja preporod što još traje, o čemu među ostalim svjedoče i iznadprosječno uspjela pa i sjajna ostvarenja kakva su Farhadijevi Nader i Simin se rastaju i Prošlost te Panahijev lanjski dobitnik Zlatnog medvjeda Taxi Teheran, duguje „novom valu“ započetu 1969. Tada je niz ambicioznih filmaša predvođenih Dariushom Mehrjuijem, potpisnikom također u Berlinu nagrađene impresivne socijalne drame Krava, pokrenula trend snimanja idejno i izvedbeno svježih, poetski snažno intoniranih, socijalno angažiranih, politički hrabrih te učinkovito filozofičnih djela naslonjenih na tradiciju perzijske književnosti, poglavito na prozu nastalu tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.

Svakako, iznimno bitan utjecaj na iranski novi val imao je i talijanski neorealizam, zbog kojeg će dio filmologa iranskim redateljima sve do današnjih dana prigovarati zbog nedostatka izvornosti te derivativnosti i epigonstva, a u ostvarenjima prvaka iranskog filma uvijek su se jasno odražavale socijalne i političke okolnosti i mijene u njihovoj domovini, kao i intelektualna strujanja zbog kojih je ponekad moguće govoriti i o velikim idejnim, poetičkim i općenito izvedbenim srodnostima, pa i malim trendovima. Društveni angažman i sugestivno oslikavanje turobne socijalne stvarnosti sagledane u formi intimnih i obiteljskih drama smještenih među pripadnike niže srednje klase, uz sklonost pseudodokumentarizmu pa i posezanju za otvorenim dokumentarnim ekskursima, te afirmaciju humanizma i općeljudskih vrijednosti uz propitkivanje nacionalnih, rodnih i spolnih identiteta te pripadnih stereotipa, obilježja su većine suvremenih iranskih filmova, ali i razlozi što su neki od autora, primjerice Jafar Panahi, izloženi represiji i zabranama djelovanja, zbog čega su prisiljeni na različite se načine dovijati i realizirati ostvarenja u kojima se dijelom i silom prilika prelaze i brišu granice među rodovima i vrstama.

Ako bi se Abbasu Kiarostamiju i mogla osporiti titula najvažnijeg iranskog filmaša, tvrdnji da je on s još aktivnim Mohsenom Makhmalbafom činio udarni dvojac današnje iranske kinematografije ne bi se moglo ništa prigovoriti.

Zbog osobitih stilova i svjetonazora koji su se odražavali u njihovim filmovima, obojica su često uspoređivana s glasovitim filmašima poput Jacquesa Tatija, Érica Rohmera i Vittorija De Sice, a poveznice među obojicom bile su i naglašeni individualizam, minimalizam, pseudodokumentarizam, poetičnost, korištenje dugih panoramskih kadrova te bavljenje relacijama stvarnosti i fikcije, kao i života i smrti.

Rođen u Teheranu 22. lipnja 1940, Kiarostami je već u djetinjstvu pokazao velik dar za slikanje, da bi nakon stjecanja diplome slikara i grafičkog dizajnera (tijekom studija radio je kao prometni policajac) šezdesete godine dočekao djelujući u marketingu kao dizajner plakata i kreator velikog broja TV-reklama. Potkraj tog desetljeća okušao se kao ilustrator dječjih knjiga te autor filmskih naslova i špica, među ostalim i za iznimno hvaljenu krimi-dramu Gheisar (Cezar) Masuda Kimiaija.

Odnos stvarnosti i fikcije

Tijekom rađanja novog vala Kiarostami je 1969. bio suutemeljitelj filmskog odjela na teheranskom Institutu za intelektualni razvoj djece i mladih, a godinu poslije realizirao je svoj prvi film Nan va Koutcheh (Kruh i ulica), 12-minutnu neorealističku storiju o sukobu dječaka i agresivnog psa. Tri godine poslije snimit će također kratki Zang-e Tafrīh (Odmor), opet priču o učeniku koji je po kazni iz škole poslan kući, a njegova srednjometražna drama Tadjrebeh (Iskustvo) iz 1973. hvaljena je zbog suptilna tematiziranja adolescentskog prijateljstva i buđenja seksualnosti senzibilnoga mladog protagonista.

Sve do kraja osamdesetih Kiarostami će nizati manje ili više zapažene te često nagrađivane kratke filmove i dokumentarce, a nakon izvrsnog dugometražnog prvijenca Mossafer (Putnik) iz 1974, u kojem će se opet pozabaviti sudbinom problematičnog i zanemarenog tinejdžera, tri godine poslije uslijedit će socijalna drama Gozaresh (Izvješće), u kojoj će kroz priču o porezniku optuženu za primanje mita do izražaja doći Kiarostamijeva socijalna osviještenost i senzibilitet.

Međunarodni proboj ostvarit će 1987. fascinantnom obiteljskom socijalnom dramom Gdje ti je kuća, prijatelju?, prvim filmom iz dokumentarno verističke „trilogije o potresu“ odnosno „Koker-trilogije“, koju zaokružuju naslovi Život i ništa više i Kroz maslinik, u kojima se Kiarostami pozabavio posljedicama velikoga potresa iz 1990. u kojem je poginulo pedeset tisuća ljudi i u kojem je uništen veliki dio sjevernog Irana, konkretno u okolici grada Koker, gdje je tri godine prije potresa snimljen prvi film. U tim se filmovima Kiarostami predstavio kao jedinstveno liričan autor i humanist koji vrlo malo drži do konkretnijih zapleta, koji ukida granicu između stvarnosti i filmske fikcije, koji postavlja pitanja, ali ne nudi odgovore, koji ne nudi ni rješenja problema koje otvara, osobito ne jednostavna rješenja, koji radi s neprofesionalnim glumcima i snima bez scenarija, te koji majstorski stvara opore i gotovo meditativne slike ljudske opstojnosti i u posve nehumanim okolnostima.

Majstor „nepostojećeg stila“

U Zlatnom palmom nagrađenoj slojevitoj i iznimno sugestivnoj egzistencijalnoj doku-drami Okus trešnje, storiji o nesretnom sredovječnom čovjeku koji odlučivši počiniti samoubojstvo automobilom kreće na vožnju Teheranom, Kiarostami se potvrdio kao umjetnik „nepostojećeg stila“, točnije kao filmaš osobitog stila na rubu fikcije i dokumentarizma. Kiarostami često eksploatira za različite dramske situacije vrlo potentan motiv vožnje, baš kao i još neki iranski redatelji, majstor je životnih dijaloga te baštinik avangarde koji podrazumijeva inteligentnog i obzirnog gledatelja kojem se ne mora sve objasniti, pa tako ostaje nepoznata pozadina protagonistove odluke o suicidu, a film nakon duga zatamnjenja bez konkretnog epiloga priče završava snimcima redatelja i ekipe na setu, dok glavni glumac sa strane puši cigaretu.

U sjajnoj egzistencijalnoj drami Vjetar će nas nositi, u Veneciji ovjenčanoj posebnim priznanjem žirija te nagradama FIPRESCI i CinemAvvenire, Kiarostami pojednostavnjenom naracijom te slijedeći prirodne životne ritmove uz već uobičajeno nekonvencionalno kreiranje zapleta i karaktera donosi priču o gradskom čovjeku koji stiže na selo da bi bdio nad rođakom na samrti, da bi se počeo mijenjati s pokušajima uklapanja u lokalnu zajednicu. U tom filmu pored autorova bavljenja životom i smrću kao središnjim temama do izražaja dolazi njegovo poigravanje konvencionalnom simbolikom, čak i njezino ironiziranje, jer se mjesto u koje protagonist stiže zove Crna Dolina, a ničeg crnog ili tamnog tu nema, upravo suprotno, sve sjaji i blista na suncu. Imponira Kiarostamijeva sposobnost da na nekonvencionalne načine i s tek nekoliko izmijenjenih riječi među likovima kreira njihove odnose, stavove i uvjerenja te ukaže na razlike između tradicije i modernosti, grada i sela, karaktera i mentaliteta, pritom brižno vodeći računa o kadriranju, postavljanju likova u kadar i mizansceni te pokretima kamere.

Suvremene teme i protagonisti

Posljednji je film iz svojevrsnoga zlatnog razdoblja Kiarostamijeve karijere odlična nenametljivo feminizirana egzistencijalna drama Deset, koja se doima poput preteče Panahijeva Taxija Teheran, ili pak njegova uzora.

Posrijedi je ostvarenje sastavljeno od deset kadrova i snimljeno digitalnom kamerom iz svega dva kuta – sa sjedala vozačice i sa sjedala njezinih putnika – a u tim se kadrovima osim razgovora bilježe i epizode s bučnih ulica Teherana prepunih ljudi, pri čemu se sve zbiva istoga dana, a vozačica je urbana i samosvjesna mlada žena. Autor suptilno i vrlo inteligentno maestralnim dijalozima likova, među kojima su i sestra razvedene taksistice te njezin maloljetni sin, tematizira problematiku braka i bračnih odnosa, relacija roditelja i djece, sukoba intimnih nazora i dominantnih stavova većine, ženskog identiteta i neovisnosti, ljubavi i seksa, religioznosti i svjetovnosti, a sve se obrađuje s mnogo dinamike, duha, humora i gdjekad začudnih zapažanja.

Stalno bavljenje stvarnošću, fikcijom i verizmom Kiarostami impresivno nadograđuje realističnim pogledom na tretman i položaj žene u iranskom društvu. Naposljetku, njegova dva posljednja i kod nas distribuirana ostvarenja su ponešto precijenjena drama Provjerena kopija, za glavnu ulogu u kojoj je izvrsna Juliette Binoche nagrađena u Cannesu, te egzistencijalna drama Kao netko zaljubljen, dijelom tematski parnjak Kopije. Dok u prvom filmu s osloncem na svom forteu, dijalozima, tematizira vjerodostojnost umjetnosti, njezinu „istinitost“ i otvorenost interpretacijama, u drugom se redatelj s mnogo stila i vizualne ekspresivnosti kroz građenje odnosa mlade studentice i prostitutke sa starim piscem i profesorom te njezinim dečkom bavi motivima istine i laži u međuljudskim odnosima, jer svi likovi svima u različitim okolnostima lažu, pri čemu te laži često bivaju izgovorene izvan kadra. Uistinu, Kiarostamijevom je smrću sedma umjetnost izgubila jednog od svojih najvećih pjesnika.